- Bol. U početku ćete se boriti s bolom. Bilo da je vaš porođaj bio vaginalni (namerno ne kažem “prirodni” jer pod tim smatram samo onaj bez ikakvih medicinskih sredstava) ili carski, pripremite se za bol. Rana, osećaj slomljenosti, praznine – sve je to prirodno i normalno nakon što je mali zamotuljak radosti napustio vaše telo. Dajte svom telu vremena da se oporavi.
- Dojenje je teško. Da, to divno, predivno dojenje, može biti jako teško. Odmah na početku vrebaju mastitis, ragade, bol, slaba beba koja “mrljavi” i neće lepo da sisa… Dodajte tome strah od toga da li je beba gladna, neispavanost, pritisak okoline i eto savršenog recepta za prekid dojenja. Ali, za utehu – kada se uhodate – dojenje je pesma!
Izvor: Pinterest
Tag: zdravlje
Dojenje – magija i moć
Svi smo čuli za radosti i lepote dojenja. Veza koja se tom prilikom gradi između majke i deteta – jedinstvena je. Dok sam bila trudna, čvrsto sam odlučila da želim da dojim. Nisam se dvoumila, nisam se plašila da bi bilo šta moglo u tome da me omete. Čak sam se, sećam se, čudila čemu tolike priče oko toga – snimci, saveti, grupe za pomoć i podršku dojenju… Čitava nauka! Čitala sam o pravilnim položajima, opasnostima od komplikacija i načinima da se one spreče. Bila sam informisana. Znala sam da mogu da mi se pojave ragade, mastitis, uputila sam se lepo u terminologiju i značenje svih mogućih pojmova. Čitala o pumpicama, lošim i dobrim iskustvima žena, o ishrani, ma o svemu. I svuda se provlačila ta čuvena rečenica – “ponavljajte sebi da imate mleka”.

Beba i… Mačka?
Našu smo porodicu proširili malo pre tog velikog dvanaestog septembra. Negde u novembru prethodne godine u naš dom uselila se naša draga maca. Emilija, Ema – zvanično. Ili Cici, kako se zapravo odaziva. Umiljata, nežna i dobrodušna kakva jeste, brzo nam se uvukla u srca i okupirala krevet, ormare, sve. Voljena je, mažena i pažena, i to nam na isti način uzvraća.
A onda je usledila trudnoća i bezbroj pitanja. Svima je u korenu bilo jedno – kako ćete sad s mačkom? “Lako”, odgovorila bih, trudeći se da se ne nerviram kada bi nam neko dobronamerno predložio da se “rešimo” mačke. Kao da je to neki predmet koji prosto prestaneš da upotrebljavaš. Moj stomak je rastao, a s njim i brige svih dušebrižnika. A Ema i ja, debele i trome, najlepše smo spavale jedna pored druge, lenjo i dugo. I preživesmo trudnoću. I sve bi u savršenom redu.
Onda se rodio bebac i nade zabrinutih prijatelja da će mačka završiti negde što dalje od tog nežnog bića polako su padale u vodu. Pošto smo trudnoću bezbrižno podneli, bez smrtonosnih bakterija, progutanih dlaka, i ostalih strašnih stvari koje samo pored mačke mogu da nas zadese, počele su druge brige. Šta ako beba proguta dlaku? Šta ako je mačka napadne u snu i, ne daj bože, pojede? Šta ako joj prenese neku strašnu bakteriju, mačke su toga pune?